Moj internet dnevnik
Život na sjeveru
Anketa
Jeste li zadovoljni dosadašnjim radom Hajdukova predsjednika Hrvoja Maleša?


Blogov kolac je iskopan
Nema zapisa.
TagCloud
Blog
utorak, studeni 29, 2011
Kad je ovo lito gostovala Barcelona u Splitu, onda je njihova delegacija došla do mene i kad su vidili sve trofeje, uspomene i zahvalnice šta ih je Braco dobiva po cilome svitu, ostali su zaprepašteni. Steglo mi se oko srca kad je jedan od njih, onako više za sebe, reka 'grande maestro' - priča Regina Ivić dok nas provodi 'sobom uspomena' u svom stanu na splitskim Mejama.

Prvi je ovo intervju gospođe Regine otkako je prije pet mjeseci, kako kaže, ostala bez svoje jedine ljubavi i najvećega prijatelja - Tomislava Ivića. Mnogi su je novinari, otkriva nam, zvali u potrazi za ekskluzivom, ali do sada jednostavno nije imala snage zaroniti u zdenac sjećanja te na površinu izvući za javnost nepoznate detalje iz života s najvećim sportskim strategom što ga je Hrvatska ikada dala. Dušu je na koncu otvorila za 'Slobodnu Dalmaciju', novinu od koje se i njen Braco godinama nije odvajao. Tijekom višesatnog razgovora Regina Ivić, rođena Jelaska, s nama je podijelila mnoge intimne trenutke iz obiteljskog života, prisjetila se sirotinjskih ručkova i promrzlih rendesa, dana velike sreće i još veće tuge, uglavnom zbog Hajduka koji je bio i ostao vječna Bracina inspiracija i prokletstvo.

- Šezdeset godin smo bili skupa, od toga pedeset i šest u braku, i nikad se, pazite nikad, nismo odvajali. Osim kad je bija u vojsku i na fakultet. Prvi san ga put vidila kad je meni bilo 16, a njemu 18 godin, bila je to obostrana ljubav na prvi pogled. Bila je subota, 13. siječnja, brat me nagovorija da pođemo na ples u Varoš, svirali su, sićan se ka sad, Maruška Šinković, Mišo Asić i Duje Buzdovačić. Bracu san ugledala dok san kupovala kartu. I odma san prijateljici rekla: 'Vidiš onega tamo u košulju na kocke, e taj, taj će mi bit muž!'. Tek san posli saznala da je on mene već vidija i da me zabilježija. Ja san trenirala gimnastiku, a dvorište di smo vježbali graničilo je s njegovon kućon, i onda bi se on s prijateljima popeja na kupe pa bi nas gledali kako vježbamo.

Nakon prvog plesa, došao je red i na prvi izlazak...

- Našli smo se četri dana kasnije na Rivi kod reklame za manistru. Padala je kišica, ali nama to nije smetalo nego smo cilo vrime šetali gradon. Vidila san da je malo nervozan, pa je ujedanput sta i reka da bi sad najradije porazbija žarulje, da bude mrak, a na to san mu ja odgovorila: 'Ne triba ti se mučit, neće ti mrak pomoć da me poljubiš'. E, a šta ste vi mislili, nije to bilo ka danas. Braco me tek na trećen rendesu prvi put poljubija, a dva smo miseca jedan drugome davali Vi. E, dobro ste čuli!

Od toga 17. siječnja 1951. godine Braco i Regina postali su nerazdvojni. Nije bilo dana da se nisu vidjeli. Sve dok se između mladih ljubavnika nije ispriječila uniforma. Valjalo je u vojsku. Regina nam pokazuje Bracinu fotografiju s JNA kapom na glavi i brčićima a la Clark Gable. No, nije stvar u brčićima, nego u posveti na poleđini: 'Pogled na ovu grubu sliku, nek te podsjeti na lipi original. Braco'.

A kad se Braco vratio iz vojske Reginu je dočekalo neugodno iznenađenje, otkrila je, naime, pravu istinu o svome 'čoviku'.

- Dvi godine smo odali, a ja zapravo nisan ni znala kako se zove. Asti, pa on je Tomislav, a ne Braco, bila san iznenađena kad san saznala. Ali nije me bilo briga ni ko je, ni šta je, znala san samo da ga volin i da on mene voli. E, znala san i da radi u škver i da doma dolazi u zamašćanom trlišu, ali san tek posli ženidbe saznala da je bravar i da održaje strojeve.

Vjenčanje nije ni moglo biti drugačije nego sirotinjsko. O piru, nakon obreda u crkvi sv. Frane, nije bilo ni govora.

- Je, ko bi nan ga platija?! Napravili smo u njega doma večeru di su bili samo kumovi, od brata mi žena i tri prijatelja. Moja mater nam je poslala dva pulastra i malo pršuta i to je bilo sve. Bili smo teška sirotinja, on ni kaput nije ima, ali smo bili sritni. Za poklon san dobila šugaman, a njegovi suigrači iz Splita su donili električnu peglu, pa više nisan morala užgavat garbun. Od kluba je pak dobija jorgane. A dobro da smo i to dobili jer se barba Luka Kaliterna strašno bija na Bracu najidija šta je za vinčanje odabra nedilju kad su oni imali poć igrat protiv Olimpije u Ljubljanu. Tražija je da odgodimo, a Braco to nije tija napravit jer se za vinčanje upisivalo tri miseca ranije, pa su se pokarali.

Prvi Ivićev klub bio je Split, pa je i do danas mnogim hajdukovcima Braco u memoriji ostao mrski splitovac. I u danima najveće slave, kada je Hajduka upisao na europsku nogometnu kartu, Bracu se, tvrdi Regina, u Hajduka gledalo poprijeko.

- Nisu ga volili ljudi koji nisu mogli podnit šta znaju manje od njega. Koji nikad od njega nisu popili bićerin ili pojili večeru. On bi s posla iša drito doma, a ne, ka drugi, okolo. Kad je triba poć u Ajaxa u Hajduka su svi bili sritni šta će ga se deliberat.

Regina zastaje, podiže se i donosi nam telegram iz Amsterdama kojim se Ivić poziva da preuzme trenerski posao u tada najboljem europskom klubu.

- Rinus Michels, koji je stvorio veliki Ajax i koji je taman odlazija iz tog kluba, bija je u Split gledat neki turnir i kad se vratija doma reka je predsjedniku Ajaxa da mu je naša novog trenera. A kad ga je ovaj pita kako se taj trener zove, Michels mu je kaza da ne zna, ali da zna da će taj učinit velike stvari. E, to je za moga Bracu reka jedan od najvećih trenera svih vrimena, a ovi u Hajduka su odušili kad su ga se riješili.

Tito Kirigin, predsjednik Hajduka iz slavnih sedamdesetih, znao je koliko Ivić vrijedi, ali se pritiscima nije mogao oduprijeti, morao je popustiti.

- Bracu je najviše zabolilo, a to nikad nije zaboravija, šta su mu učinili na oproštajnu utakmicu prije nego će poć u Nizozemsku. U zadnji čas su se sitili da mu triba dat neki poklon, pa su iz hodnika skinili jednu sliku i dali mu je prid navijačima. Posli su mu rekli da ona prava koju su dali radit još nije gotova. Moš mislit šta ju je ikad vidija.

Nakon Ivićeva odlaska u Splitu se glasno govorilo da je kvaliteta Hajdukove momčadi takva da bi  s njom bilo koji trener osvajao trofeje. No, s Bracom su otišli i pehari. A odlazio je i Stari plac, trebalo je osvojiti titulu za oproštaj s legendarnim igralištem.

- Doša nas je zvat Dinamo, rekli su da će nan dat šta god oćemo samo da Braco dođe u Zagreb. Već su bili pripremili parcelu di bi nan sagradili vilu. Kad je to čuja Kirigin, odma se naša s nama i uvjerija nas kako se tribamo vratit doma jer Hajduk bez Brace ne može bit prvi. Obeća nan je stan na Mejama, e, ovi u koji sad sidimo, i garažu. Na kraju se Braco vratija, osvojija prvo misto, garažu nikad dobili nismo, a za stan smo morali dignit kredit i kupit ga od Hajduka. Namistili su nam taku igru da i sad puknen kad se sitin. A znan ko je i namistija. To je onaj šta je puste godine bija važna faca u Hajduka, a nikad nije moga Braci zaboravit šta mu je na jednoj utakmici protra balun kroz noge. Jer je, ka, njega, velikog igrača Hajduka osramotija neki žgoljo iz Splita. Bili su se posli te utakmice i potukli.

Stanovi Ivićevih posebna su priča. Onaj koji su trebali dobiti od Hajduka su sami kupili, a drugi, u Lovretskoj ulici, kojega je Ivić dobio od škvera, oduzeo im je - Hajduk!

- E, virovali ili ne, tako je! Dok smo bili u Belgiju izbacili su našu mobiliju na ulicu i pripisali ga na Hajduka pa ga posli dali jednome igraču kojemu isto neću spominjat ime. Nismo mogli virovat šta nan se događa, ali se nismo imali kome žalit. Ni ja ni Braco nikad nismo bili u Partiju, išli smo u crkvu i zbog toga smo uvik imali problema. Jedanput su nas vidili u Gospe od Zdravlja, pa su mu posli u klubu rekli da bi mu bilo bolje da se učlani u Partiju i dolazi na sastanke, nego šta se moli Bogu, a on in je reka da to neće učinit jer bi na partijske sastanke mora dolazit kad ga oni pozovu, a da u crkvu može ić kad on oće.

Na spomen Hajduka ljutnja mrači Reginino lice, bijes je to teško spojiv s blagim crtama njenog karaktera.

- Braco je kalvariju u Hajduka proša, a ja san tri godine bila na sedativima. Uvik bi se spasili kad bi otišli iz Splita.

Ipak, zov Hajduka bio je jači. Ivić se još jednom vratio među 'bijele', ovaj put na Poljud.

- Njima je moj Braco triba samo da umire javnost, da pokažu kako oni, ka, nešto rade za dobrobit kluba. U vrime kad je skupa s Lukom Bonačićem vodija igrače bilo je posebno teško koliko su ga napadali i vriđali. Posli se Luka dolazija izvinjavat da su ga nagovorili, da je bija naivan, a moj mu Braco ništa nije zamirija.

O Hajdukovim čelnicima novijega doba Regina Ivić najradije ne bi imala nikakvo mišljenje. Za nju su sve to samo prolaznici koji su u Hajduk došli uzimati, a ne davati.

- Ja ih zoven slatkousti šminkeri. Uvik su in usta bila puna moga Brace, a privarili su ga kad god su mogli. Al neka, njima na dušu. Ja znan s kakvin san čovikon provela život. S čovikon kojemu se cili svit klanja ne samo zato šta je bija veliki trener, nego prije svega veliki gospodin.

Tomislav i Regina Ivić dobili su dvije kćerke, potom tri unuka i jednu unuku te jednog praunuka i jednu praunuku. Ostavština je to vrjednija od plemenitih metala razmještenih po vitrinama stana na Mejama.

- Kad bi ja govorila on bi mene sluša, a kad bi on govorija ja bi slušala njega. Ni jednu odluku u životu nije donija bez da se smenon porazgovara. I nikad nije falija, uvik je zna šta triba napravit. Bija je stvarno poseban, pravi muškarac, a opet skroz drukčiji od većine. Nije ga bilo sram ni plakat, na filmove je zna zaplakat ka da je žensko. A najteže je podnosija kad bi vidija da nekoga maltretiraju, ta nepravda ga je grizla za srce. I znate šta još, nikad u njega nisan posumnjala. Još od onog dana kad san ga vidila u košulji na kocke znala san da ću mu ja bit jedina. I da će on bit moj jedini.

 

Perfekcionist

 - Braco bi uspija u bilo kojen poslu jer je bija perfekcionist. Sićan se kad mi je ka krojačici falila capica na šivaćoj mašini i nigdi je nisan mogla nabavit, pa mi je on u škveru napravija bolju od originala. Uvik je razmišlja unaprid, bija je lucidan i ništa nije pripušta slučaju. A sve ga je zanimalo, guta je knjige, sve je tija znat i o svemu je moga govorit. Kad su u Splita dilili ko će s kin na putovanjima spavat njega su u sobu uzeli Granić i Dadić, obojica s fakulteton, rekli su mi posli da nikog drugog nisu tili jer su s njin mogli razgovarat.

 

Šparanje

 - Ja san u kući bila zadužena za financije. I uvik san štedila jer me to sirotinja naučila. Kupila bi živu kokoš, jer je tako bilo jeftinije, pa bi je u suzama zadavila, a posli bi od nje spremila pet obroka. Nije to bilo ništa kripno, ali smo baren mogli reć da imamo šta jist. Braco bi buštu iz škvera ili premije iz kluba uvik donija meni i nikad dinara nije uzeja, niti da bi dici kupija čikolatu ili igračku. Ja bi mu govorila da izađe koji put vanka, počasti društvo jer biće i njega koji put počaste, a on bi mi reka da ne izlazi tamo di će njega častit jer bi on onda mora uzvratit, a nema odakle. Težak život ga je naučija šparat, a on, virujte mi, nikad ni centa nije potrošija a da ja to nisan znala.

 

 Kugina kuća

 - Di god smo vanka bili držali su nas ka malo vode na dlanu. Eno, i danas se jedna od sala na stadionu Anderlechta zove po Braci. A u Hajduka je uvik bilo, a tako je ka šta vidin i danas, najvažnije ugrabit za sebe. Ma, Hajduk je kugina kuća! Nema tu sriće dokle god ne dođe jedan gazda, lupne šakon o stol i zadnju trulu jabuku ne istira vanka.

 

Nikad na suce

 - Putovanja po cilome svitu mi nisu teško padala, ali utakmice jesu. Nakon šta je završija posal u Anderlechtu nisan više išla na plac. Nije bilo smisla da se i ja živciran, znala san da triban bit doma i davat mu mirnoću. Kad bi izgubija utakmicu bija bi potišten, po cile noći bi razmišlja di je falija, tražija je grešku prije svega u sebi. I znate šta još, nikad nije vika na suce i optuživa ih za krađu. Zna je on da ima svega, ali je uvik nastoja predvidit stvari koje bi mu se mogle dogodit, a ne se posli žalit. Bija bi ljut jedino na sebe šta nešto nije predvidija.

 

 

Tudor

 - Ne mogu ni nabrojat sve igrače kojima je Braco u karijeri pomoga. A puno ih je posli dolazilo s novcem da mu zahvale šta su napravili dobre transfere. Ali, sve ih je on, ja san mu svidok, vraća i govorija da taj novac ostave za svoje familije. Posebno mu je stoga teško palo šta ga je mali Tudor optužija da je uzeja novac od njegova transfera u Juventus. Rana je to koju je sa sobon u grob ponija. Reka mi je da sumnja na jednog čovika da je u njegovo ime od Tudora tražija i dobija novac, i to ga je do smrti progonilo jer su nama igrači bili ka i naša dica. Koliko san ih samo odranila, koliko san in robe oprala. A posebno je volija Luku Peruzovića. Taj je uvik dava sve od sebe i na treningu i na utakmicama, i nikad ga nije privarija ni izda.

 

Dinamo i Partija

 - Kad je sredinon osandesetih ipak završija u Dinamu, bilo je to na nagovor Tita Kirigina jer je Partija odlučila da in triba pomoć da ne ispadnu iz lige. Braco nije tija ni čut za to jer se boja da će mu u Splitu napast familiju, ali je Kirigin obeća sve sredit. I sredija je, skupija je splitske novinare i reka in kako moraju pisat da narod smire prije nego Braco potpiše. A kad je doša u Dinamo učinija je čudo, s njin su osvojili više bodi nego svi drugi klubovi, pa je onda to počelo smetat jednon treneru koji je puca na njegovo misto. Posli dugo vrimena su mu se neki igrači Dinama došli izvinjavat šta ih je ti trener nagovorija da sabotiraju utakmice kako bi Bracu smijenili. A tom treneru ne samo da je oprostija, nego ga je posli stavija i za selektora!

 

 Štramac ili kaput

 - Da bi namistili stan u Lovretskoj digli smo kredit, ali nismo imali dovoljno za kupit štramce. Ustvari, morali smo birat, ili kupit štramac ili Braci kaput. On mi je naredija da kupin štramac, a ja san učinila po svoju i kupila mu kaput. Obuka ga je samo dva puta. Reka mi je da on ne zna odat u kaputu, da je za njega jaketa. Još dugo poslin toga mi je bilo ža bačenoga novca.

vinkovukovic @ 09:22 |Komentiraj | Komentari: 38 | Prikaži komentare
srijeda, listopad 5, 2011
Hrvoje Maleš mora podnijeti ostavku. Posljednji javni istup Hajdukova predsjednika, odnosno neformalno druženje s novinarima u poljudskome kafiću (!?), samo je dodatno potvrdio kako je riječ o čovjeku koji – nema pojma. O vođenju nogometnog kluba. A to više ni s ustaškom kapom nema nikakve veze, nego s egzistencijom institucije kojoj se tepa da živi vječno, premda svi uporno zatvaraju oči pred činjenicom da je na izdisaju. I izdahnula bi, samo da nije navijača koji joj iz nedjelje u nedjelju, predano poput bolničara na bojišnici, daju umjetno disanje.

Komatozno stanje u kojem se pod Malešovom kratkotrajnom vladavinom našao Hajduk samo je nastavak krivoga tretmana što ga je splitski klub imao za vrijeme Joška Svaguše i njegovih jarana. Uostalom, dobro je netko primjetio da Maleš i nije ništa drugo nego Svaguša s fakultetom. Svjestan je toga i Željko Kerum koji posljednjih dana po kafićima intenzivno olajava mladoga bankara braneći se kako ga je u poljudsku fotelju postavio iz dobrih namjera. Mlad je, obrazovan, ambiciozan, kad ono - nema pojma!

Eto, i Kerum je shvatio da Maleš nema pojma. Zapravo, svi su to shvatili, barem oni kojima shvaćanje ne predstavlja intelektualni napor, osim samoga Maleša koji je trenutačno u fazi shvaćanja da - Balakov nema pojma. Četiri mjeseca su mu trebala za shvatiti kako je doveo trenera (a da ga možda ja nisam doveo?!) koji je zadnju dobru utakmicu odigrao u prošlom tisućljeću.

Hrvoje Maleš velika je prevara koju samo novi Hajdukov nadzorni odbor može raskrinkati. Tako što će ga smijeniti. Jer ovaj očito ne namjerava podnijeti ostavku. Iako bi, s obzirom na sve što je do sada napravio, morao. A i zbog onoga što nije napravio, poput javnog obznanjivanja programa s kojim je prošao na natječaju za predsjednika, na što ga obvezuje i klupski statut. Tijekom kolovoške skupštine dioničarima je obećao da će sva tri člana Uprave, a uz njega su to Milo Nižetić i Pavle Cicarelli, podastrijeti programe, no to se još nije dogodilo. Baš kao što Hajduk još uvijek nije istupio iz Lige, premda je to Maleš rezolutno najavio ukoliko se ne sazove izvanredna skupština HNS-a. Dao im je rok od 15 dana, a od tada je prošlo triput toliko. I ništa se nije promijenilo. Osim dvije sitnice – suci, naime, više ne sude protiv Hajduka, a on se izmirio sa Zdravkom Mamićem..

Ukoliko raščlanimo Malešove kafanske izjave onda je razvidno kako niti jedna nema ozbiljno uporište. Ne želeći priznati vlastiti poraz, predsjednik je izvrijeđao sve redom, i stručni stožer i igrače te, što je posebno zanimljivo, najbliže suradnike. U očajničkom pokušaju da se dodvori navijačima i, još više, budućim nadzornicima, dakle onima koji će ga smijeniti čim budu izabrani, pokazao je prstom na sve, osim na sebe. Trener je tako kriv jer ne zna postaviti taktiku i odabrati prave igrače, a igrači su krivi jer zabijaju autogolove i, zamislite bezobraznika, traže plaću. A on je na svoj bankarski brk, dobio kredit kako bi oni, ti podli i preplaćeni nezahvalnici, imali od čega živjeti.

Tomasov i Subašić su posebna priča. Bez njih dvojice (i Andrića) Hajduk bi se ove sezone borio za opstanak, a Maleš ih ucjenjuje. Kao da ljetos nije znao da im uskoro istječu ugovori?! A, opet, nije isključeno da stvarno nije znao, pri čemu mu to ne treba zamjeriti jer kako od nekoga tko nema pojma očekivati da nešto zna. Pa tako ne zna ni da bi trebao dati ostavku. Srećom, to će ubrzo saznati.

vinkovukovic @ 11:24 |Komentiraj | Komentari: 75 | Prikaži komentare
nedjelja, rujan 11, 2011
Nije lako suočiti se s istinom. Život u laži, uostalom, provjereno je lagodan. Sve dok vam istina jednoga dana ne zakuca na vrata. A kad se to dogodi nikakva opravdanja ne pomažu. Zaboravite na 'nisam znao' i 'nisam mogao'. Bezvrijedne su to isprike, baš poput liječničkoga kartona koji sugerira da vam je dijagnosticirana upala očiju. Kad čujete kucanje, kasno je. Otvorili vrata ili skočili kroz prozor, dođe vam na isto.

Krenimo od suđenja. Ivan Bebek u sto je minuta poljudskoga derbija napravio tek jednu veću pogrešku. Ako se većom može smatrati nepokazivanje žutoga kartona Milanu Badelju zbog simuliranja pada u kaznenom prostoru. Sve ostalo bilo je za čistu desetku, poglavito ako suđenje gledamo iz kuta Hajdukova navijača. Na nekoj drugoj utakmici, u nekoj drugoj ligi i državi susret bi vjerojatno bio prekinut nakon što je sredinom prvoga poluvremena jedna baklja prozujala pokraj ušiju protivničkoga golmana. I to baš u trenutku kada je Hajduk, dakle klub za kojega navija i bacač te baklje, imao slobodan udarac na 18 metara udaljenosti od Dinamova gola. No, taj njegov potez ostavit ćemo stručnjacima, recimo dr. Urlić bio bi idealan, a mi se vratimo suđenju. Bebeku. I - Brkljači. Na žalost i ovdje smo u pomoć primorani pozvati dr. Urlića. Bez detaljne ekspertize nemoguće je, naime, racionalno objasniti Brkljačino ponašanje tijekom 20 minuta koliko je proveo na terenu u utakmici koja njegovu klubu život znači.

Naravno da je sada najlakše oplesti po Bebeku. To, uostalom, mnogi i čine. A Bebek se svojski trudio poštedjeti Brkljaču. Prvi žuti karton dao mu je nakon što je hrvačkim zahvatom s leđa srušio protivnika. Pardon, nije mu ga dao. Ali onda je Brkljača počeo prosvjedovati. Pa mu je rekao jednu ružnu riječ. A Bebek je šutio. Pa mu je rekao drugu ružnu riječ. A Bebek je i dalje šutio. Pa je loptu, koju je čitavo vrijeme držao u naručju ne ostavljajući je, kako propisi nalažu, na mjestu prekršaja, rukom napucao na drugu stranu. A to je garnirao i trećom uvredom. I Bebek više nije mogao šutjeti. Pokazao mu je žuti karton. Nekoliko minuta kasnije isti taj Brkljača s dvije je noge startao na Vidu kojega je samo pravovremeno poskakivanje spasilo nosila i bolničkoga tretmana. No, Bebek je i to prešutio. Još nekoliko minuta kasnije Brkljača je džonom, dok je lopta bila na sasvim nekoj drugoj utakmici, nasrnuo na Leku. I Bebek je, sasvim ispravno, odlučio prekinuti njegovu agoniju i poslati ga u svlačionicu. Ili kod Urlića. Svejedno, samo da je što dalje od terena.

I to je bio taj crveni karton smutnje. Ili sumnje. A prava je istina da ga je Brkljača trebao dobiti znatno ranije. Baš kao što bi ga trebao dobiti i onaj koji je Brkljaču, i sve brkljače s ovoga svijeta, doveo u Hajduka. Jer zbog brkljača ne pričamo o nogometu, nego slušamo o hrabroj borbi šačice junaka protiv brojčano nadmoćnijeg i tehnički opremljenijeg neprijatelja. Pa nam tako i Zoran-paša Mamić odaje priznanje na čojstvu i junaštvu. Dok istovremeno zagrebačkom veziru, rođenome bratu svome, šalje poruku da mu je vojska kroz Split prošla bez gubitaka. A to je za bitku koja im slijedi, protiv nadmoćnijeg i tehnički opremljenijeg protivnika, bilo najvažnije.

Krasimir Balakov, trener koji je duge rukave u Splitu dočekao tako što i na plus 40 tvrdoglavo odbija odjenuti kratke, također je pohvalio ustrajnost šačice svojih kopljanika u obrani poljudskih zidina. Iako je priznao da mu se koncepcija te obrane, s mogućnošću napada čak, raspala nakon Brkljačina isključenja. Drugim riječima, do te kobne 20. minute kada je Brkljača istrčao iz koncepcije svjedočili smo igri koju je Balakov i obećao navijačima. A kad je već tako, 'ajmo se podsjetiti što smo to gledali. Dakle, od prve do dvadesete minute igrači u bijelim majicama, plavim gaćicama i plavim štucnama, kombinaciji koja inače neodoljivo podsjeća na dres kojega su nosili igrači drevnoga Hajduka, trudili su se izbaciti loptu što dalje od svog kaznenog prostora nimalo pri tome ne mareći da bi zgodno bilo kada bi koja od tih lopti pala barem blizu nekog od njihovih suigrača. No, takva je bila koncepcija i zašto je remetiti. Poput, recimo, Vukovića koji je u sedmoj minuti trčao i trčao za loptom dok su mu svi, i njegovi i njihovi, vikali 'gol aut'. A kad je tu loptu, na užas autora koncepcije, uspio sustići i još je k tome upotrebljivo centrirati, nikoga nije bilo da je ubaci u mrežu. 'Pa, kad smo mislili da je gol aut', opravdavali su se poslije pred djecom i rodbinom Vukovićevi suigrači.

Izlaskom Brkljače na terenu je, naravno, nastao kaos. Srušila se Balakovu koncepcija, pa je Hajduk čak i poveo. Nakon kornera izvedenog izravnim upućivanjem lopte u protivnički šesnaesterac. Na poluvremenu, kada je Balakov došao malo k sebi, osmislio je novu koncepciju. U kratkim crtama, više se ne smije dogoditi da korner izvedemo na isti način. Pa i nismo. Štoviše, po mogućnosti je svaki korner trebalo u startu spriječiti. Baš onako, 'e to mi obavezno snimite na DVD i umnožite', čulo se poslije Balakova kako daje upute klupskom osoblju, kao što je Sharbini odgurnuo Kelavu nakon što je ovaj taman želio loptu proslijediti poviše grede uslijed snažnog Tomasovljeva udarca. Isto tako, i izvođenje slobodnih udaraca trebalo je proteći sasvim u znaku koncepcije. Idealan je primjer onaj iz 90. minute, one koja se u nogometu običava nazvati posljednjom. Dakle, lopta je bila namještena na 18 metara od Dinamova gola. Po sredini. Ajde, dobro, malo ulijevo. Oko lopte petorica Hajdukovih igrača. Skupili su glave, došaptavaju se i konspirativno jedan drugome potvrdno kimaju. Pred Kelavom petorica u živome zidu, a po kaznenom prostoru raštrkan ostatak 'modre' momčadi. Bez iti jednog 'bijelog'. Panika je, posljednja minuta, Zoki je već napisao novu poruku Zdravku i samo čeka neminovno da stisne 'send'. 'Brate, neces vjerovati, izgubili smo, a bili smo brojcano nadmocniji i tehnicki opremljeniji.' A onda je Andrić izveo slobodan udarac, sasvim izvan koncepcije. Slabašna lopta ipak je završila u korneru. A u svlačionici ga je dočekao bijesni trener: 'Što sam vam ja rekao za te kornere!?'.      

vinkovukovic @ 13:03 |Komentiraj | Komentari: 47 | Prikaži komentare
subota, rujan 10, 2011
Split je školjka. Dragulj. Čista radost. A srce Splita je stadion. Sveto mjesto oko kojega je niknuo grad. Tako o mjestu na kojemu 'mora napraviti sina' zbori pjesnik. Krešimir Bagić. Šef Katedre za stilistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Negdašnji lektor za hrvatski jezik i književnost na pariškoj Sorbonni te direktor Zagrebačke slavističke škole. Ali i dopisnik Sportskih novosti sa Svjetskoga prvenstva u Francuskoj 1998. Čovjek koji je francuski jezik učio čitajući L'Equipe. Intelektualac čiji su znanstveni radovi i pjesme, za koje je dobio brojne nagrade, prevedeni na dvadesetak jezika. Nogometni fan opčinjen Hajdukom do te mjere da ga ni u poeziji nije mogao zaobići. A to je već manje poznati dio Bagićeve impresivne biografije.

 Zar danas, bez uvrede, nije pomalo uzaludno biti pjesnik? A pjesnici su nekoć, čak i u Hrvatskoj, bili zvijezde. Baš poput nogometaša.

 - Pisanje stihova doživljavam kao sretnu slučajnost, kao privilegij, a ne kao posao koji bi mi trebao priskrbiti konkretnu korist i lagodan život. Poezija je moja potreba, način mog duhovnog funkcioniranja, ona mi je - da budem patetičan - neophodna poput zraka ili vode. Nikako ne mislim da je pisanje stihova uzaludno. Isto tako, nisam siguran da su pjesnici ikad bili zvijezde. Doduše, nekad su bili čitaniji, njihove su riječi ozbiljnije doživljavane, mnogi su pamtili njihove rime i figure. No, to uvijek ovisi o duhu vremena i vladajućoj hijerarhiji vrijednosti. Očito je trenutak u kojemu živimo skloniji reklamnom sloganu nego stihu.

 Kad biste svoje pjesništvo uspoređivali s nogometom koju biste poziciju u momčadi sebi dodijelili? Jeste li možda stoper, fantazista ili rasni golgeter?

 - Iako se obično doživljavaju kao suprotnosti, kao dva nespojiva svijeta, poezija i nogomet u mom se iskustvu preklapaju. I u stihovima i u nogometu nalazim radost, čaroliju neočekivanog, prostor da na trenutak zaboravim stvarnost. Kada pišem, često se iznenadim što sam u stanju kazati, na površinu probije neka duboko zakopana misao koje prije nisam bio svjestan i koja možda i nije moja. Isto tako, i na najobičnijoj se utakmici u pravilu dogodi nešto nepredvidivo, nešto zbog čega je nastavljamo gledati u trenucima dosade. Koju bih si poziciju dodijelio? To će bolje znati čitatelji. Što se mojih preferencija tiče, uvijek su me fascinirali fantazisti - od Jurice Jerkovića i Blaža Sliškovića do Zinedinea Zidanea.

 Kao navijač odabrali ste Hajduk. Zašto? Ili je možda Hajduk odabrao Vas?

 - Na to pitanje imam dva odgovora. Prvi je biografski. Rodio sam se i odrastao u Gradištu, u Slavoniji u obitelji doseljenika iz Dalmatinske zagore. Od početka sedamdesetih nedjeljno je poslijepodne bilo rezervirano za slušanje radijskih prijenosa nogometnog prvenstva Jugoslavije. Otac bi sjeo uz radio, ja uz njega i u potpunoj bismo tišini slušali utakmice. Majka bi obično, sumnjičavo vrteći glavom, otišla u susjedstvo. Kako bi se rezultat kretao, otac bi se smješkao, žestio, šetao po dvorištu. I danas mislim da je on najveći navijač Hajduka kojega sam upoznao. Nevjerojatna je količina emocija, živaca, energije koju je utrošio na Hajduk. Zanimljivo je da nikad nije bio na utakmici 'bijelih'. Kada je u osamdesetima vinkovački Dinamo postao prvoligaš, rekao sam mu da nam je to pred nosom i da ide sa mnom na utakmicu. Uzvratio je da mu ne pada na pamet ići u tu gužvu, da se tamo uostalom slabo i vidi. 'Kad meni Edo Pezzi opiše što se događa, bolje vidim nego s tribina.' Drugi odgovor na pitanje zašto Hajduk tiče se moje zagrebačke svakodnevice. Često mi, naime, u društvu zna biti postavljeno to pitanje. Na nj u pravilu odgovoram: kada čovjek voli i razumije nogomet, drugog izbora i nema. Uostalom, Hajduk nije pitanje izbora, Hajduk je svjetonazor. Znate, ponekad pričam svojim znancima iz inozemstva o Hajduku i njegovoj unikatnosti. Nekad sam u tim pričama inzistirao na igri, igračima i rezultatima. Zadnjih godina im pokušavam predočiti neponovljivu atmosferu Poljuda. Nedavno mi je prijatelj iz Češke duhovito uzvratio: 'Pa vi već godinama imate samo atmosferu!'. Uvjeren sam da će se i to jednom promijeniti, odnosno da će nas uz atmosferu razveseliti i događanja na travnjaku.

 Kako kolege gledaju na Vašu strast prema loptanju, ima li uopće smisla raspravljati s onima koji u nogometu vide samo naganjanje napuhane mješine pred svjetinom koju opčinjavaju niske strasti? Ili možda nogomet ipak nije religija samo za plave ovratnike, poglavito za one s kratkim fitiljem? Ma koliko se činilo da su takvi u većini?

 - Moram primijetiti da se odnos intelektualaca prema nogometu bitno izmijenio. Negdje sredinom osamdesetih pisac ili intelektualac navijač bio je crna ovca, neprilagođeni član književne ili akademske zajednice. Često sam čuo kako i o meni govore: 'Znaš, on ti je dobar, ali - zamisli - voli nogomet'. Od devedesetih naovamo sve je više nogometnih poklonika među intelektualcima. Malo-pomalo, praćenje nogometa postalo je trend, pa se i u mojoj okolini pojavilo dosta trendsetera. Osobito je to uočljivo u vrijeme velikih događaja, europskih ili svjetskih prvenstava ili rijetkih važnih utakmica domaćih klubova. Tada mnogi stavljaju navijačke šalove, odlaze u kafiće i sjedaju pred velike ekrane - da gledaju i da budu viđeni. Iskreno, bolje sam se osjećao prije kada su me doživljavali kao bolesnika, pacijenta, nego danas kada se salonski razgovori vode o nogometu umjesto o politici ili književnosti. Krug ljudi s kojima razgovaram o nogometu nije se povećao, jer zanimaju me samo sadržajni razgovori.

 Jeste li se učlanili u projekt 'Naš Hajduk' i što uopće mislite o načinu na koji navijači 'bijelih' namjeravaju na neki način preuzeti vlast u klubu?

 - Nisam se učlanio u 'Naš Hajduk', jer mi je životna filozofija biti nečlan! Tako nisam član nijednog književničkog društva, nijedne stranke, a nedavno sam istupio i iz sindikata. Međutim, mislim da je projekt važan, da svjedoči o privrženosti navijača klubu, da sve one koji rade i koji će raditi u Hajduku poziva na ozbiljnost. 

 Je li hrvatski derbi, onaj jedan jedini, valjan razlog da se dva puta godišnje Hrvatska podijeli na sjever i jug? I što je uopće ta podjela? Tko je povukao crtu?

 - Tu crtu povlače i, nažalost, povremeno podebljavaju oni koji dizajniraju život ove zemlje. To su razne interesne skupine - od političara do novopečenih kapitalista, nerijetko i medija. Ne dijeli derbi zemlju na sjever i jug, nego derbi tu podjelu čini vidljivom. Kada je nogometna politika u pitanju, shvaćam da je projekt Dinamo veliki klub dobar i logičan projekt. No, ne shvaćam da se paralelno događa i destruiranje velikog kluba Hajduka. Ako želimo dobro našem nogometu, moramo imati više dobrih klubova. Inače nam svi projekti padaju u vodu.

 Za vrijeme boravka u Francuskoj postali ste navijač i Olympiquea iz Marseillea. U Zagrebu za Hajduk, a u Parizu za Marseille. Postoji navijački transparent, a odnedavno i pjesma TBF-a, uvijek kontra.

 - Ma nisam ja kontra, ja sam ponajprije za. Pa sam tako bio i za Marseille, grad na moru, mediteranski grad, drugi grad po veličini u državi, grad u kojemu je nogomet važniji o svega. K tome, u Olympiqueu su igrali Slišković i Bokšić, Ivić je tamo bio trener, Skoblar je ikona kluba kojoj se i danas klanjaju. Marseille je za mene bio veliki Split, a Olympique francuski Hajduk. S takvom navijačkom pričom počeo sam se u Parizu osjećati kao doma, kao u Zagrebu. Htio bih još kazati da sam napisao i pjesmu o Marseillu, i to dok ga još nisam vidio. Opisao sam ga kao Split od milijun stanovnika. Kasnije su mi neki Francuzi govorili da sam baš uspio uhvatiti ono nešto tipično južnjačko, neukrotivo marsejsko.

 Vaša 'nogometna poezija' pravi je raritet u svijetu pjesništva, je li bilo čuđenja kada ste se, kao nagrađivani pjesnik, počeli baviti – nogometom?

 - Nogometna je poezija također vezana uz pariško razdoblje. Tada sam napisao ciklus od desetak pjesama naslova 'U bilom dresu'. U stihovima su se, kako već rekoh, spajali Split i Marseille, Hajduk i Olympique. Pokušao sam opisati tu radost koju nam podaruje samo nogomet, riječima predočiti čarolije Blaža Sliškovića, Laurenta Blanca ili Fabiena Bartheza, portretirati idealnog navijača s istočnog sjedenja. Na početku su kolege pjesnici poetizaciju nogometa doživljavali kao hir. No, uvijek sam govorio da je to jednako formativni dio našeg iskustva kao rock glazba, art-film ili revolucionarne parole (koje se već osamdesetih uobičajilo mistificirati u stihovima). Kasnije su mi govorili da su mi te pjesme baš zgodne i da sam se dobro sjetio otvoriti novi tematski prostor. No, ja nisam htio biti prvi, ja sam to jednostavno morao napisati.

 Vaša pjesma posvećena Baki Sliškoviću za hajdukovce bi sigurno bila antologijska samo kada bi za nju znali (evo, sada će saznati). Ima li šanse da u stihove pretočite lik i djelo, recimo, Milana Rapaića? Ili Krasimira Balakova? Možda Josipa Šimunića? Da, Šimunić se čini idealan!

 - Blaž Slišković je sukus svega što u nogometu volim. Umjetnik, čarobnjak, nepredvidiv na terenu i izvan njega, s ljudskim vrlinama i slabostima. Navijač sam kojemu jedan sliškovićevski potez vrijedi više nego pobjeda ili naslov prvaka bez takvog poteza. Ne znam hoću li i o kome napisati pjesmu. Miki je sigurno idealan lik - izvrstan igrač, razbarušen, neukrotiv. Još se sjećam kako propušta utakmicu zbog toga što si je avionskom kartom ozlijedio oko ili pak kako  sav željan igre ulazi potkraj utakmice, nakon 20 sekundi zabija gol i trči treneru pokazujući da ga izvadi van jer on je, eto, obavio posao. Ne znam, kažem. U tome i jest ljepota poezije - nadahnuće je trenutačno, a ono nosi i svoje likove. Šimunić? Ne. To je prebanalna i svakodnevna tema. Dobar kandidat za literarizaciju bio bi recimo Mišo Krstičević. Moji će se vršnjaci sjetiti njegovih topovskih udaraca i njegove odlučnosti na terenu.

 Da pišete o Dinamu vjerojatno bi se Zdravko Mamić ponudio da Vam kupi stan, ili barem kakvu garsonjeru.

 - Ali ne pišem o Dinamu. U zagrebačkoj Dubravi živim i uživam u razgovorima s kvartovskim hajdukovcima - Svecem, Ribom, Anđelkom, Slavekom, Zvonkom... Ali i s dinamovcima. Hajdukovac u Dalmaciji ima mnogo prednosti u odnosu na hajdukovca koji živi drugdje. Međutim, ja u Zagrebu, štoviše u Dubravi, imam privilegij svakodnevno se verbalno nadmetati s dinamovcima. Smisao navijanja dobrim se dijelom realizira u toj igrivoj, ponekad žučnoj, ponekad ugodnoj, komunikaciji s navijačima najvećeg rivala. Nema ništa slađe nego sugovornika stjerati u slijepu ulicu, ostaviti ga bez teksta bez obzira jesu li činjenice na tvojoj ili njegovoj strani.

 Što vam studenti kažu? Imaju li hajdukovci popusta na ispitima?

 - Ponajprije, pretežu studentice i nogomet ih baš ne zanima odviše. A i kada doznam da je netko hajdukovac često znam kazati da je velika čast i odgovornost biti navijač Hajduka, da od davnina istinski navijač Hajduka čita poeziju, ide u teatar pa onda na utakmicu, te da tako pravi navijač i danas mora ulagati u svoje obrazovanje.

 Za kraj, ne bi bilo loše i pjesnika vidjeti u novom Nadzornom odboru Hajduka. Ili fotelje ipak nisu za pjesnike?

 - Ne, ne, fotelje nisu za pjesnike. Uostalom, i Platon ih je izbacio iz svoje države. K tome, ne želim biti povlašteni nego samo navijač.



vinkovukovic @ 18:00 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
ponedjeljak, kolovoz 29, 2011
Veće nezahvalnosti odavna nevidjesmo. Umjesto da mu na Marjanu, kad im se već diže, podignu spomenik, hajdukovci kukom i motikom udarili po Brunu Mariću. A što je čovjek napravio? Ništa, osim što je svojim neobičnim tumačenjem nogometnih propisa, poput nekažnjavanja pokušaja ubojstva kopačkom, omogućio da se evo već dva dana, a to je samo početak, ne priča o ničem drugom doli o svenacionalnoj uroti kontra Hajduka. Zbog Bruna Marića, osvjedočenog Bad Blue Boya iz Daruvara, nitko ne spominje da je Hajduk protiv Splita djelovao jadno i izgubljeno, da je 'no name' trener Tonči Bašić ponizio svoga razvikanoga kolegu Krasimira Balakova, da su u Splitovoj igri bile primjetne ideja i namjera, dok se Hajdukova svodila na nabijačinu po skučenome terenu i ufanje u sreću, odnosno taktiku koja je 'bijele' još u kolovozu ostavila bez Europe i pet bodova iza Dinama. Srećom po Balakova, Maleša i njegovu 'nemam pojma' bratiju, u Parku mladeži se protekle nedjelje dogodio Bruno Marić, rijetko bahat čovječuljak iz bulumente HDZ-ovih lokalaca koji sanjaju dan kada će provinciju zamijeniti metropolom, a kužnu kancelariju s nerotirajućim ventilatorom, stilskim uredom na vrhu staklenoga, klimatiziranoga nebodera u kojemu se vlastiti smrad mnogo lakše podnosi. Bruno Marić nije glup dečko. Poput, recimo, Ivana Bebeka koji je naivno smatrao kako će ga neumorno trčanje i još neumornije štrebanje  izbaciti u sudačku elitu. Ne, Bruno Marić, taj napuhani tvor, gleda televiziju. Zna on vrlo dobro kako se sudi u Ligi prvaka i na svjetskim prvenstvima. Zna on da do velike scene ne dolaze suci koji ne razliku ofsajd od zaleđa. A Marićevo zaleđe već dvadeset godina drma hrvatskim nogometom te je do te mjere ojačalo da se nad nepostojećim Lendrićevim ofsajdom može samo rugati. I to javno. Dok se kolege novinari u Maksimiru smiju. Otvorenih ustiju, da im se bolje vide zlatni zubi.

U prvih šest kola Hajduk je tek jednom imao 'domaćinsko' suđenje, ipak, Riječani se u tom dvoboju nisu imali na što žaliti jer eklatantnih povreda sudačkih propisa nije bilo. U ostalih pet kola za 'bijele' nisu dosuđena čak četiri očita jedanaesterca, pri čemu su dva izravno odlučila o podjeli bodova. Da su, naime, svirani penali (koji su načinjeni, uz pripadajuće kartone) lako je moguće da bi sada prvoplasirani i drugoplasirani na ljestvici imali jednaki broj bodova. I da bi u takvom ozračju čekali veliki derbi na Poljudu. Sa Šimunićem kao žuntom koja bi atmosferu dovela do usijanja. Takav je scenarij, naravno, valjalo spriječiti. Recept je već isproban i zašto ga mijenjati. Sucima je stoga naloženo da Dinamo 10. rujna pod Marjan mora stići s velikom bodovnom razlikom, tako da se, primjerice, i Damir Batinić, Osječanin koji će tek u najvećoj konspiraciji priznati simpatiju prema Hajduku, sasro, da se poslužimo Mamićevim rječnikom, kad je shvatio da bi čak dva očita jedanaesterca 'bijelima' morao svirati. I nije ih svirao. Na njegovu sreću, 'bijeli' su susret protiv Zagreba lakoćom dobili, pa nitko - kako pogrešno! - iz njihova tabora nije spominjao smeđu mrlju koja se terenom vukla iza Batinića. Odjednom se gradom počela širiti priča o preporođenom klubu, o igračima koji terenom lete i bez plaće, o treneru koji je napokon pronašao idealnu jedanaestoricu, o predsjedniku koji je Dinamu pred nosom oteo omiljenog reprezentativca, o braći koja združena melju sve pred sobom, o derbiju koji će do vrha napuniti Poljud i Hajduka napokon vratiti tamo gdje mu je i mjesto. Samo tjedan kasnije i dvije autobusne stanice dalje ta se priča raspala poput jeftine ljetne natikače. Hajdukovi nogometaši su prestali igrati čim su dobili plaću, trener se još jednom pogubio razmještajući figure (tužno je bilo gledati kako Splitovi klinci Inohu na desnom beku vozaju kao u luna parku), Šimunić još nije došao, iako je već dva puta u Resnik sletio, braća su očito imali neke obiteljske razmirice, a derbi se učinio nikad daljim i bespotrebnijim. Baš poput hrvatskog nogometa. Koji, hvala Brunu Mariću koji nas je još jednom na to podsjetio, opstoji samo kako bi Zdravko Mamić mogao trgovati igračima. I masno zarađivati. I podmićivati. Iz Mamićeva društva nitko ne odlazi praznih ruku. Pitajte, ako ne vjerujete, Michela Platinija. Ili Fredija Fiorentinija. Da, onog istog Fredija Fiorentinija kojega sada Mamić zaziva. A Maleš plaća. Jer mu ne smije dati otkaz. Baš kao što ništa ne smije. Osim dodvoravati se navijačima. A to je, barem kad je Split u pitanju, sklizak teren. Večeras si junak jer si (drugi put u manje od mjesec dana!) najavio istupanje Hajduka iz lige, a već ujutro kukavica koji na sav glas viče 'držite me, da ga ne udarim!'. I na držanje poziva Pašku Viđaka, čovjeka o kojemu bi vam dalmatinski nogometni neimari svašta imali za reći, pri čemu bi malo toga bilo lijepoga. 

Naravno da bi Hajduk trebao istupiti iz HNL-a. Sa zakašnjenjem od dvije i pol godine, ali ipak ne prekasno. Uostalom, Mamić je tek prešao pola puta od najavljenih deset uzastopnih titula. Titula do kojih je došao, a početak ovog prvenstva pokazuje da ne namjerava stati, birajući sredstva. Samo ona nečasna. Podla i prljava. Naivci koji bi pisali žalbu UEFA-i neka pogledaju semafor. Dinamo je u Ligi prvaka. Bez navijača, baš kako je mafija iz Nyona to željela. Dok su Bad Blue Boysi živjeli u Maksimiru, Dinamu su suci u Europi radili ono što Hajduku rade u Hrvatskoj. A kad se Mamić riješio BBB-a, prostrli su mu crveni tepih: 'Izvolite gospodine Z'.

Za istupanje iz lige treba, međutim, imati muda. Momčad i trenera, ne mogu se othrvati zloći, za niž rang već imamo.    

vinkovukovic @ 21:02 |Komentiraj | Komentari: 33 | Prikaži komentare
četvrtak, kolovoz 18, 2011
Dileme više nema. Sammir je zaslužio poziv u hrvatsku nogometnu reprezentaciju. I ne samo to, Brazilac u redovima Dinama pod hitno mora dobiti mjesto u prvoj Bilićevoj jedanaestorici. Utakmica protiv Malmoa potvrdila je da su bili u pravu svi oni koji su Sammira 'gurali' u 'repku' te da smo svi mi s druge strane barikade bili u krivu. Ja prvi.

Istu večer kad je Jorge Sammir Cruz Campos zaslužio desetku za svoj doprinos u - manje važno - razmontiranju neloše švedske ekipice, odnosno - a to je ključno - u najvažnijoj Dinamovoj utakmici sezone, mogli smo pratiti i sraz Barcelone s Realom te se uvjeriti kako Sammir nije ništa drugo nego HNL-ov Messi. Brazilčevi potezi ove su se čarobne televizijske srijede mogli mjeriti samo s Argentinčevima. I baš kako zbog Messija čitava Barcelona dobija posebnu, izvanzemaljsku dimenziju, pa tako cijena i ugled Iniesti, Xaviju ili Pedru rastu do te mjere da ih neki proglašavaju važnijim Guardiolinim karikama od Messija (sic!), tako zahvaljujući Sammiru odjednom i Rukavina, Bećiraj ili Krstanović konkuriraju za glavne uloge na najvećim svjetskim pozornicama.

Možemo se, i to s pravom, smijati i rugati rasprodaji Maksimira po ekonomskim načelima china shopova, poglavito iz perspektive dekintiranoga navijača Hajduka, ali prije svega možemo biti ljubomorni zbog Sammira, tamnoputog Merlina koji, samo ako mu se to prohtije, može izvesti na hrvatskim travnjacima odavno zaboravljena čuda.

Skrušeno priznajem kako sam bio u navalnim žurnalističkim redovima onih koji su bili protiv Sammirova kooptiranja među 'vatrene'. Zgađen načinom na koji se odvijala ta operacija nisam primjetio Brazilčev talent. Draže su mi bile priče o njegovim noćnim provodima i pijankama. Bio je to idealan alibi za sljepilo, djelotvoran lijek protiv bolova što ih Dinamo već sezonama nanosi Hajduku.

Činjenica da je Sammir stranac, odnosno čovjek koji je putovnicu koja mu omogućuje igranje za hrvatsku nogometnu reprezentaciju dobio preko reda i mimo zakona, samo mi je dodatno bacala mrenu na vidno polje te mi pomagala da bez imalo grižnje savjesti i kroz svoje tekstove pokazujem kako oči držim širom zatvorene. U srijedu navečer sam, međutim, progledao...

I shvatio kako Sammir mora igrati za Hrvatsku. Ne zato što Mamić tako kaže, ne zato što će mu se tako dignuti cijena, ne zato što će na njegovu transferu svi dobro zaraditi (ako ništa drugo, Zdravko Mamić je barem galantan), nego jednostavno zato što to ovaj momak zaslužuje.

Sammir je hrvatski državljanin, s istim pravima poput mene ili vas, razlika je tek što on, a tu više nikakve dileme nema, igra vrhunski nogomet. Sammire, dobrodošao u Hrvatsku!

vinkovukovic @ 13:28 |Komentiraj | Komentari: 55 | Prikaži komentare
četvrtak, kolovoz 11, 2011
Ratne sjekire su iskopane. Petroslav Sapunar i Hrvoje Maleš su nakon nešto više od sto dana izišli iz rovova i otvoreno se sukobili. Oko novca, naravno, a ne oko Hajduka. Predsjednik klupskog Nadzornog odbora opalio je šamar predsjedniku Uprave otkrivši javnosti kako je ovaj lagao kad je sveudilj pričao o zaradi nakon prijateljske utakmice s Barcelonom, dok je predsjednik Uprave pleskom uzvratio predsjedniku Nadzornog odbora uvjeravajući nas kako je njegov šef taj koji laže čim zine. E, sad, kome vjerovati? Laže li samo jedan ili lažu obojica? Ili je zaista, kako pomirljivo sugeriraju lovci u mutnom, riječ o različitom čitanju istih brojki. Odnosno o nesporazumu koji će se na opće zadovoljstvo izgladiti janjetinom u Dunde. Koju će platiti isti oni koji su platili i dolazak Barcelone: naivci s istoka, zapada i sjevera. Koji još uvijek vjeruju da je Stoke City prejak za Hajduka i jedva čekaju da Milićević ozdravi. I koji se ne pitaju kako je moguće da zarada od gostovanja Barcelone u samo nekoliko dana padne s četiri milijuna kuna na petsto tisuća kuna, pa potone sve do deprimirajućih nula kuna, da bi se iznenada podigla na dva milijuna kuna. Zbog takvih oscilacija njujorški brokeri se s nebodera bacaju na pločnike Wall Streeta ili se s mostova sunovraćuju u rijeku Hudson, i ne shvaćajući da daleko negdje, tamo skroz s druge strane Atlantika u zemlji permanentne krize, jada i pljačke, postoje jednako kuštravi yuppieji koji se bez imalo nervoze igraju milijunima. Uostalom, milijun dolje-gore, kad je to naš čovjek, čovjek koji je veća faca što je veće govno, bio cicija.

I sad, u takvom ozračju, svjedočimo neuvijenom sukobu dvaju čelnika Hajduka. Sapunar je nominalno šef Malešu, no to nije dovoljno da ga smijeni. Iza Maleša su pobjeda na (namještenom, ali za to je Sapunar sam kriv) natječaju i praktično nepodijeljene simpatije puka. Ako je itko u njega i sumnjao, nakon fotografije s derneka u Čavoglavama sumnje više nema. Maleš je 'naš čovik'. Mlad, kršan, sposoban, zna igrat na balun, ima lipu ženu, završija je škole, uvik se lipo javi..., a miljun gori-doli, šta ima veze. Nije sve ni u miljunima, javlu ih nosi, niko se s parama nije usrićija.

Drugim riječima, Maleš, za sada, Sapunara tuče na njegovu terenu. I dok bi čovjek očekivao da jedan bankar, recimo Maleš, pred javnost baca precizne brojke, a ne one novinarske ovlaš izračune, točnije pojaseve za spašavanje, on se služi retorikom 'vidit će se', 'čut će se' tako karakterističnom za okruženje u kojem posljednje dvije godine djeluje najpoznatiji splitski zet. A sve to začinjuje medijskom kampanjom zbog koje bi mu se i Branko Grgić, neokrunjeni kralj komunikologije, trebao pokloniti. Službeni Hajduk tako proteklih dana javnost naprosto bombardira vijestima i podacima vezanima za projekt 'Naš Hajduk', pri čemu, zanimljivo, nitko da se sjeti kako je sam početak te Torcidine akcije, vjerojatno zadnje slamke spasa za ovaj ostarjeli klub, od strane tog istog službenog Hajduka bio - da ne upotrijebim koji žešći termin iz vojne terminologije - oprezno prešućivan. Maleš se, u strahu od gazde za kojega nikad ne znaš kakvu je noć za sobom ostavio, ustručavao približiti navijačima. Strah je bio tim veći jer je u pitanju intelektualno krilo Torcide s kojim se on nikada na istome derneku našao ne bi. Samo nekoliko tjedana kasnije, nakon ponižavajućeg uvoda u sezonu kada je postalo jasno da ne samo Maleš, nego i trener, i sportski direktor, i igrači (s naglaskom na pojačanja, pri čemu tribine svršavaju jer je jedan od njih dva puta uspio uputiti centaršut) nemaju pojma, predsjednik je počeo lizati torcidašima stražnjicu. I to onim istim torcidašima kojima je na početku svog ilegalno dobivenog mandata poručio kako, dok je on u klubu, neće moći kreirati klupsku politiku. Maleš se danas prvi učlanjuje u 'Naš Hajduk', na učlanjivanje goni i igrače (Ahmad Sharbini!?!) te tako vadi mast Sapunaru i Kerumu kojima su nekoliko mjeseci pred izbore ruke vezane. SuperHrvoje i osobno obilazi viđenije navijače te pred njima olajava svoje poslodavce. U tome mu pak svesrdnu podršku daje kolega iz Uprave, Pavle Cicarelli, koji je neko vrijeme birao stranu kojoj će se prikloniti, da bi nakon Barcelone konačno odabrao bivšega bankara nadajući se kako mu kredit kojega je kod njega na povjerenje bio digao još uvijek nije istekao. Sveti Pavle drhti od mogućeg gubitka aureole te se skriva pod Malešovom haljom izvirujući tek koliko je potrebno da uhvati zraka i provjeri kakva je atmosfera u Kromplatzu, odnosno hoće li mu tamošnja Torcidina elita osigurati dostojanstvenu odstupnicu.

No, prije toga će morati odgovoriti na nekoliko neugodnih pitanja. Recimo, zbog čega je za utakmicu s Barcelonom angažirao tvrtku 'Nobilo i Cetinski'? Da, da, istu onu tvrtku s kojom je tijesno surađivao prije no što se po drugi put osladio funkcijom u Hajduku. Funkcijom koju je, a tu dolazimo do drugog neugodnog pitanja, zaslužio diplomom američkog studenta. Pitanje pak glasi zbog čega ta diploma još uvijek nije nostrificirana u Hrvatskoj? Kako je mogao proći na natječaju za člana Hajdukove uprave kad mu je u radnoj knjižici, suprotno traženim uvjetima, upisana srednja stručna sprema?! Ima još pitanja za gospodina Cicarellija. Recimo, koliko se ulaznica za susret s Barcelonom prodalo po službenoj cijeni od jedne kune? Nekome jedna, a nekome 700 kuna!? Za naivce od 700 kuna znamo tko su, zar nije došlo vrijeme, evo pitamo Cicarellija, da saznamo i tko se počastio spektaklom za samo jednu kunu.

Ajmo, odgovore i lovu na sunce!

vinkovukovic @ 16:47 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
petak, kolovoz 5, 2011
Istina je: Hajduku bolno nedostaje playmaker. Fantazist. Baka. Ibričić. A, ako ćemo pošteno, i Drago Čelić bi mu danas zlata vrijedio. Takva je barem slika s početka kolovoza. Mjeseca tijekom kojega se na Poljudu već tradicionalno gaze treneri. Svi, osim Balakova. Čovjeka u kojega su do prije samo koji tjedan bile uprte sve oči Hajdukova puka. Bugarin se među 'bijele' spustio poput Duha Svetoga. Bio im je ufanje i nada. Jamstvo da je čistilište za njima i da će se, evo samo što nisu, naći pred vratima raja. O Balakovu niste mogli pročitati išta negativno, niti između redaka, dapače, upicanjeni Krasimir nedvosmisleno je proglašen najboljim potezom nove poljudske Uprave i zalogom sretne navijačke jeseni. A da o zimi i ne govorimo. Premda pravih argumenata za takav kolektivni ushit nije bilo, premda Balakov u svom dosadašnjem radu ničim nije pokazao da se razumije u trenerski posao, povodljiva masa je okrenula palac prema gore izmrcvarena gledanjem vječno istih trenerskih imena, lešinara koji godinama kruže iznad Poljuda čekajući sljedeću strvinu sklupčanu na klupi u podnožju zapadne tribine. Balakov je dobio šansu da u najluđem gradu na svitu (posjete Hajdukovim utakmicama dokazuju kako ovom komplimentu, pri čemu dopustite sumnju da je to uopće kompliment, više ne trebaju navodnici) izgradi ugled stručnjaka koji će ga dobaciti do Bundeslige na koju se tako rado poziva zazirući od svog balkanskog podrijetla. Oni koji su iza pozornice sudjelovali u njegovu dovođenju pod Marjan bili su se spremni okladiti kako će u tome uspjeti, kako je pitanje samo odštete koju će Hajduk već na proljeće od njemačkih prvoligaša za njega tražiti. Dovođenje Balakova u lipnju je bilo zicer. Dva mjeseca kasnije pred promašajem smo nesagledivih razmjera...

Naravno, ništa nije izgubljeno, idemo dalje, kako nespretno reče Balakov u trenutku ispadanja od Stokea. Sve se još da popraviti, poglavito ukoliko Dinamo bude zabavljen igranjem u Ligi prvaka. I ukoliko, recimo, ispadne u ranoj fazi Kupa, pa nam ga ostavi kao utješni trofej i nadu da će nova sezona biti bolja od prethodne. Ove koja je tek počela. A već završila. Dvije utakmice u Europi - dva poraza. Dva prvenstvena kola - tri boda zaostatka za Mamićem. Četiri službene utakmice - dva postignuta pogotka i četiri primljena. Četiri utakmice – četiri različite taktike. Četiri utakmice - 21 korišten igrač!!!

Itekako je istinita ona papagajska priča o Alexu Fergusonu kojemu su trebale godine na klupi Manchestera prije no što je postao Sir, no bojim se da je storija o Balakovu samo još jedna tragična epizoda iz Hajdukove serije s uzaludnim gubljenjem vremena kao lajtmotivom. Nemojmo se lagati, Balakov je osobno nadzirao dovođenje pojačanja, pristao je na igru s navodnih 100.000 eura platnog limita iako je javna tajna kako je riječ o nevještom Malešovu spinu. A to je samo fina riječ za prevaru naivnih. Sastav kojega je Balakov izveo na uzvrat s Englezima otkrio je očajnika koji se nakon tri službene utakmice i dva poraza kontra ispod prosječnih momladi sasvim pogubio. Suočio se s istinom da je njegova momčad, momčad koju je on dva mjeseca brižno slagao, skup limitiranih pojedinaca koju bi u kolektiv teško i njegova zemljakinja Baba Vanga pretvorila. Stoga je, u ime alibija, tijekom samo dva tjedna isprobao praktično sve igrače koji su mu bili na raspolaganju. Počeo je tražiti idealnih  jedanaest mjesec dana prekasno. A kad ih nije pronašao počeo je kukati, pokazujući da je barem u nečemu iznenađujuće brzo srastao sa sredinom u koju je došao.

Četiri utakmice su, bez sumnje, premalo za konačan sud. Daleko je još sezona dugih rukava. Bit će još dovoljno utakmica za Krasimirovu smjenu. Suočeni s nepopravljivim ispadanjem iz Europe i nadoknadivim manjkom na ljestvici, 'ajmo vidjeti čemu se od ovoga Hajduka možemo nadati. Je li, možda, u pitanju momčad koju treba čekati, koja će tek dogodine eksplodirati? Može li još pokoje pojačanje Balakovu pomoći? Ima li toga Bake koji će u Hajduk doći za 100.000 eura s osnovanom sumnjom da mu ni taj novac neće biti isplaćen te da će već za koji mjesec biti prisiljen birati između trčanja krugova Marjanom i korekcije ugovora? Na žalost, odgovori na ova pitanja su negativni. Ovakav Hajduk nema budućnosti. Dokle god nam se izvjesni Giga Vuković predstavlja kao neotkriveni igrački dragulj, a Fredi Fiorentini na trošak kluba putuje u London a da nitko zapravo ne zna što tamo radi (što uopće on radi?!), Hajduku nema sreće. Jednako kao što sreću neće pronaći ni s drvosječom Milićevićem, autistom Anasom Sharbinijem, šminkerom Sarićem, odsutnim Vukušićem, bezrazložnim Jamesom, ocvalim Vejićem, linićevskim Limom, uzaludnim Brkljačom, nepokretnim Ahmadom Sharbinijem, nejasnim Trebotićem, izluđenim Oremušom, izgubljenim Inohom, neshvaćenim Tomasovom, suvišnim Ljubičićem, oscilirajućim Subašićem, neiskorištenim Maločom i - Andrićem koji bi u nekoj drugoj momčadi mogao sve, ali u ovom Hajduku ne može ništa. Osim prljava dresa i čista obraza napustiti teren.

Jedina sreća za Hajduk, Naš Hajduk, bila bi građenje iz temelja. A tom činu bi trebalo prethoditi rušenje. Odnosno baš ono što je predlagao čovjek koji je i pobijedio na natječaju za klupskoga predsjednika.

 

P.S. Izjava Hrvoja Maleša o smiješnim insinuacijama oko moguće trenerove smjene razumljiva je i opravdana. Premda je u klubu alarm upaljen, što znači da su pripremne radnje za aktiviranje Plana B u tijeku, smjena trenera u ovom bi trenutku zaista bila smiješna. Naravno, moguće je da već u nedjelju navečer više nikome ne bude do smijeha. Izuzev, tek, Slavena Bilića koji se očito jako dobro zabavlja. Nakon što je za prijateljski ogled s Irskom pozvao pola države i pripadajuće joj dijaspore, bez imalo izborničkog srama novinarima je poručio kako Hajduka nakon ovog poraza ne bi smjeli gaditi. Baš kao što je onog davnog 22. veljače 2009. godine naredio da se Hajduka (nakon pobjede!) ne smije hvaliti.

vinkovukovic @ 12:01 |Komentiraj | Komentari: 28 | Prikaži komentare
ponedjeljak, kolovoz 1, 2011
Penal je bio čist k'o suza. No, jedna je stvar ipak čistija. A ona kaže da ovaj Hajduk, Malešov, Nižetićev i Balakovljev Hajduk, na početku sezone djeluje poput svih onih Hajduka na početku svih onih proteklih sezona. Apsurd je to da se čovjek od muke pojede. Dinamo se iz godine u godinu čini sve jačim i nedostižnijim, a gleda ga sve manje ljudi. S druge strane, krepalina od Hajduka obara sve rekorde posjećenosti. Maksimir se ne može napuniti ni kad ulaznice koštaju jednu kunu, dok poljudskim hodočasnicima ni 700 kuna za prijateljsku utakmicu nije problem. Prvi su pred vratima raja Lige prvaka, a drugi pred paklom još jedne propale sezone, no ni jedni ni drugi za to ne mare. Prvi sadistički muče čovjeka koji im je omogućio najveći kontinuirani uspjeh u povijesti kluba, a drugi se mazohistički gužvaju u ispišanim zahodima. Tko nije probao ne zna da je to, baš kao u onoj reklami s tatom i sinčićem, neprocjenjivo iskustvo. I zato uvijek dolazimo po još. I sve nas je više. Očeva i djece.

Što čovjeka, navijača koji je u 21. stoljeću samo klik mišem udaljen od najvećih nogometnih pozornica, tjera da se guši u vlastitu smradu - Hajduk je, naime, naš klub - misterija je veća i od krugova u žitu. Meni ništa razumnije od mazohizma ne pada na um. Mazohizam je, tako barem rječnik veli, psihička poremećenost koja kod ljudskog bića izaziva osjećaj ugode ukoliko je izloženo boli ili poniženju. A većeg poniženja od onoga što Hajduk svojim navijačima već godinama pruža, u sportu je nemoguće zamisliti. I u četvrtak ćemo tako, sva je prilika, svjedočiti kolektivnoj poremećenosti 30.000 ljudi na Poljudu i još valjda milijun pred malim ekranima. Na istom psihijatrijskom kauču naći će se i intelektualci i kriminalci, i liječnici i podvornici, i direktori i smetlari, i homofobi i pederi, i ribari i težaci... i očevi i djeca. Očevi koji su sami sebi već stotinu puta obećali kako njihova noga na stadion više neće kročiti, i djeca koja ih svaki put iznova na to natjeraju. A da očevima uopće nije mrsko. Dapače. Sve dok ne istekne još jedna devedeseta minuta i padne još jedno obećanje čije gaženje - tješimo se svi mi očevi, koji ne žele dopustiti da im djeca odrastu u ljude bez identiteta, u onim rijetkim trenucima Hajdukovih sretnih devedesetih minuta kad razdrljeni pjevamo 'Dalmatinac sam...' i bacamo se u zagrljaj neznancima oko sebe - nitko ne može platit'.

Tko zna, možda baš u četvrtak bude jedna od takvih devedesetih minuta, onih u kojima ćemo zaboraviti da Maleš nema pojma, da Nižetić nema pojma, da Balakov nema pojma, da Vejić nema pojma, da ja nemam pojma.

vinkovukovic @ 10:34 |Komentiraj | Komentari: 23 | Prikaži komentare
srijeda, srpanj 13, 2011
Evo je već više od sedam dana prošlo od posljednje Kerumove dijabolične ideje, a da nitko viđenije torcidaše o tome nije priupitao za mišljenje. Složit ćete se, naime, da je gradnja nadnaravnog Isusova kipa na vrhu Marjana preopsežan zahvat da je netko, bilo tko, iz Kluba navijača Hajduka naprosto morao biti priveden pred diktafon. Pa makar da kaže kako u Torcidi nemaju ništa ni protiv Isusa, ni protiv Keruma, ni protiv Marjana, ali da se oni, kao sekularna organizacija, ne bi željeli miješati u vjerski turizam. Iako ih građevina kao podatna poduzetnička grana privlači. Poglavito ukoliko se ostvaruje kroz goleme ravne površine koje naprosto vape za pituravanjem. A takvih, priča se, na iznova razapetu Kristu ne bi smjelo nedostajati. Ipak, ništa od toga nismo čuli, ostali smo uskraćeni za stav najmnogoljudnije dalmatinske udruge čije se članove inače o svemu pita. Sjetimo se samo gay parade. Pa nije bilo noći da se nisu brojale ure do kada svjetlo gori u prostorijama na 'cankarevoj'. Sigurno smišljaju taktiku napada. Iz Đardina ih treba mirno pustiti do Marmontove, neka se opuste, u Semafora ćemo za svaki slučaj ubaciti par momaka i cura da im zaplješću i ono, ka, daju podršku, a onda će ih prava ekipa dočekat kod kina Marjan. S leđa triba po njima udrit stinama, da se ne mogu vratit, a onda ih skroz, sa svime što van dođe pod ruku, dotuć kad izađu na Rivu. Bajali su tako mediji žudeći za krvlju, sve dok nije postalo sasvim normalno, a postalo je već jutro poslije dočekanog krvoprolića, da se za sve optuži Torcida. Ili barem ono njeno krilo kojemu je vrlo dobro poznato kako odijelo ne čini čovjeka - nego kapa. No, za razliku od 'bitke za pedere' i mnogih prethodnih, hrvatskom društvu manje važnih, bitaka,  Kerum ovaj put može mirno spavati. I u snovima svoju kipinu ziđati. Dok Torcida šuti, nije bitno što ostali laju.

Kad su onomad torcidaši pred Poljud došli s ovcama kao svojim kandidatima za Hajdukov nadzorni odbor, mnogi su, neskloni ilegali i konceptualizmu, šutke vrtjeli glavom. Slična radnja popratila je i performans znan kao 'žuta kesa na Peristilu', dok duhovitost slogana 'Prodajni centar Kodeks' nitko nije mogao poreći. Ipak, torcidaši su jedinstvenu podršku dobili tek u veljači ove godine kada su, noć uoči stotoga rođendana 'bijelih', inicirali kolektivno pirotehničko ludilo diljem Dalmacije. Legalnost te akcije više nitko nije dovodio u pitanje. Ako ne računamo vlasnike opljačkanih brodica koji se, bez obzira na količinu očaja, nisu imali kome obratiti. Protiv Torcide nitko ni riječ nije smio reći. Uostalom, da nije bilo njenih pripadnika, nedokučivo Hajduku vjernih volontera, ni proslave ne bi bilo. A kamoli da bi o njoj bajke pričali ruski kozmonauti razmjenjujući satelitske snimke s američkim astronautima.

U pitanju je, naravno, strah. Strah kao oružje od kojega jačeg nema. Jedne tjera na proljev, a druge na preskakanje najvećih prepreka. Oni prvi zasmrde sve oko sebe, a drugi, ni krivi ni dužni, postanu velikani. A u Splitu većega straha od onoga pred Torcidom nema. Jednako su mu podložni i političari i sportski novinari. Mobiteli Torcidinih čelnika, bivših i sadašnjih, puni su tako poruka od kojih bi se dala sastaviti dvosveščana enciklopedija ulizivanja. I prokazivanja kolega. Sa strahom kao lajtmotivom. Iracionalnim strahom. A jačeg od iracionalnog nema.

Najnovija akcija torcidaša, u režiji njihova intelektualnoga krila na kojemu bi im, samo da ih nije strah, trebale zavidjeti sve društvene organizacije u zemlji, za cilj ima ostvarenje modela upravljanja klubom u kojem 'na demokratskim i transparentnim izborima navijači, okupljeni u udrugu Naš Hajduk, biraju sedam članova Nadzornog odbora Hajduka u ime udjela Grada Splita od 56,1 posto'. Nastavak je to Torcidine akcije 'kodeks' koja je, priznali to ili ne, polučila uspjeh jer je Hajduk predsjednika, kakvog-takvog, napokon dobio putem javnog natječaja. Kakvog-takvog. A da ne bismo ostali u domeni mediokritetstva trebao bi jamčiti upravo ovaj projekt. Koji nudi, da opet citiramo njegove tvorce, ustroj po uzoru na uspješne europske klubove, depolitizaciju, neovisnost upravljanja, izravno ili neizravno financiranje te okupljanje navijača za buduće stjecanje vlasničkih udjela. Dakle, nudi sve ono o čemu sadašnji Hajdukov predsjednik nema pojma. Pa nam priča o Barceloni, umjesto o Hajduku. Baš kao što onaj koji ga je postavio priča o Isusu, umjesto o Splitu.

A kad o nečemu nemaš pojma, odnosno kad pred tebe iziđu neshvatljivo dobro pripremljeni i još neshvatljivije elokventni navijači, onda čerčilovski osnuj komisiju. Ili sazovi Skupštinu kluba da prihvati Kodeks, a da ga ti ni pročitao nisi. Ili sazovi Gradsko vijeće da razmotri projekt 'Naš Hajduk', a da tebe uopće ne zanima o čemu taj projekt govori. Jebeš, oprostite na rječniku, budućnost, kad novac, što je više moguće novca, treba izvući iz sadašnjosti.

Zaista, zar uopće netko sumnja u strah kao jedini motiv brzopoteznog sazivanja sjednice Gradskog vijeća na temu Hajduka. Ukoliko takvih i ima neka se samo sjete famozne 'kodeks skupštine' kad su Kerumu leđa čuvali profesionalci iz boksačkog međuzemlja.

Na torcidašima je, naravno, da taj strah ovaj put stvarno iskoriste. Da ne budu samo moralni, nego i službeni pobjednici. Da projekt 'Naš Hajduk' zaista bude početak jednog divnog prijateljstva između navijača i upravljača. Prijateljstva baziranog na strahu, a jače veze od takve nema. Gdje bi nam, uostalom, bio kraj kad bismo svi mi 'prezreni na svijetu' s vremena na vrijeme dušmane malo poplašili. Ni Isusu, vjerujem, to ne bi bilo mrsko...  

vinkovukovic @ 15:57 |Komentiraj | Komentari: 20 | Prikaži komentare
Arhiva
« » svi 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Index.hr
Nema zapisa.