Moj internet dnevnik
Život na sjeveru
Anketa
Jeste li zadovoljni dosadašnjim radom Hajdukova predsjednika Hrvoja Maleša?


Blogov kolac je iskopan
Nema zapisa.
TagCloud
Blog
subota, rujan 10, 2011
Split je školjka. Dragulj. Čista radost. A srce Splita je stadion. Sveto mjesto oko kojega je niknuo grad. Tako o mjestu na kojemu 'mora napraviti sina' zbori pjesnik. Krešimir Bagić. Šef Katedre za stilistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Negdašnji lektor za hrvatski jezik i književnost na pariškoj Sorbonni te direktor Zagrebačke slavističke škole. Ali i dopisnik Sportskih novosti sa Svjetskoga prvenstva u Francuskoj 1998. Čovjek koji je francuski jezik učio čitajući L'Equipe. Intelektualac čiji su znanstveni radovi i pjesme, za koje je dobio brojne nagrade, prevedeni na dvadesetak jezika. Nogometni fan opčinjen Hajdukom do te mjere da ga ni u poeziji nije mogao zaobići. A to je već manje poznati dio Bagićeve impresivne biografije.

 Zar danas, bez uvrede, nije pomalo uzaludno biti pjesnik? A pjesnici su nekoć, čak i u Hrvatskoj, bili zvijezde. Baš poput nogometaša.

 - Pisanje stihova doživljavam kao sretnu slučajnost, kao privilegij, a ne kao posao koji bi mi trebao priskrbiti konkretnu korist i lagodan život. Poezija je moja potreba, način mog duhovnog funkcioniranja, ona mi je - da budem patetičan - neophodna poput zraka ili vode. Nikako ne mislim da je pisanje stihova uzaludno. Isto tako, nisam siguran da su pjesnici ikad bili zvijezde. Doduše, nekad su bili čitaniji, njihove su riječi ozbiljnije doživljavane, mnogi su pamtili njihove rime i figure. No, to uvijek ovisi o duhu vremena i vladajućoj hijerarhiji vrijednosti. Očito je trenutak u kojemu živimo skloniji reklamnom sloganu nego stihu.

 Kad biste svoje pjesništvo uspoređivali s nogometom koju biste poziciju u momčadi sebi dodijelili? Jeste li možda stoper, fantazista ili rasni golgeter?

 - Iako se obično doživljavaju kao suprotnosti, kao dva nespojiva svijeta, poezija i nogomet u mom se iskustvu preklapaju. I u stihovima i u nogometu nalazim radost, čaroliju neočekivanog, prostor da na trenutak zaboravim stvarnost. Kada pišem, često se iznenadim što sam u stanju kazati, na površinu probije neka duboko zakopana misao koje prije nisam bio svjestan i koja možda i nije moja. Isto tako, i na najobičnijoj se utakmici u pravilu dogodi nešto nepredvidivo, nešto zbog čega je nastavljamo gledati u trenucima dosade. Koju bih si poziciju dodijelio? To će bolje znati čitatelji. Što se mojih preferencija tiče, uvijek su me fascinirali fantazisti - od Jurice Jerkovića i Blaža Sliškovića do Zinedinea Zidanea.

 Kao navijač odabrali ste Hajduk. Zašto? Ili je možda Hajduk odabrao Vas?

 - Na to pitanje imam dva odgovora. Prvi je biografski. Rodio sam se i odrastao u Gradištu, u Slavoniji u obitelji doseljenika iz Dalmatinske zagore. Od početka sedamdesetih nedjeljno je poslijepodne bilo rezervirano za slušanje radijskih prijenosa nogometnog prvenstva Jugoslavije. Otac bi sjeo uz radio, ja uz njega i u potpunoj bismo tišini slušali utakmice. Majka bi obično, sumnjičavo vrteći glavom, otišla u susjedstvo. Kako bi se rezultat kretao, otac bi se smješkao, žestio, šetao po dvorištu. I danas mislim da je on najveći navijač Hajduka kojega sam upoznao. Nevjerojatna je količina emocija, živaca, energije koju je utrošio na Hajduk. Zanimljivo je da nikad nije bio na utakmici 'bijelih'. Kada je u osamdesetima vinkovački Dinamo postao prvoligaš, rekao sam mu da nam je to pred nosom i da ide sa mnom na utakmicu. Uzvratio je da mu ne pada na pamet ići u tu gužvu, da se tamo uostalom slabo i vidi. 'Kad meni Edo Pezzi opiše što se događa, bolje vidim nego s tribina.' Drugi odgovor na pitanje zašto Hajduk tiče se moje zagrebačke svakodnevice. Često mi, naime, u društvu zna biti postavljeno to pitanje. Na nj u pravilu odgovoram: kada čovjek voli i razumije nogomet, drugog izbora i nema. Uostalom, Hajduk nije pitanje izbora, Hajduk je svjetonazor. Znate, ponekad pričam svojim znancima iz inozemstva o Hajduku i njegovoj unikatnosti. Nekad sam u tim pričama inzistirao na igri, igračima i rezultatima. Zadnjih godina im pokušavam predočiti neponovljivu atmosferu Poljuda. Nedavno mi je prijatelj iz Češke duhovito uzvratio: 'Pa vi već godinama imate samo atmosferu!'. Uvjeren sam da će se i to jednom promijeniti, odnosno da će nas uz atmosferu razveseliti i događanja na travnjaku.

 Kako kolege gledaju na Vašu strast prema loptanju, ima li uopće smisla raspravljati s onima koji u nogometu vide samo naganjanje napuhane mješine pred svjetinom koju opčinjavaju niske strasti? Ili možda nogomet ipak nije religija samo za plave ovratnike, poglavito za one s kratkim fitiljem? Ma koliko se činilo da su takvi u većini?

 - Moram primijetiti da se odnos intelektualaca prema nogometu bitno izmijenio. Negdje sredinom osamdesetih pisac ili intelektualac navijač bio je crna ovca, neprilagođeni član književne ili akademske zajednice. Često sam čuo kako i o meni govore: 'Znaš, on ti je dobar, ali - zamisli - voli nogomet'. Od devedesetih naovamo sve je više nogometnih poklonika među intelektualcima. Malo-pomalo, praćenje nogometa postalo je trend, pa se i u mojoj okolini pojavilo dosta trendsetera. Osobito je to uočljivo u vrijeme velikih događaja, europskih ili svjetskih prvenstava ili rijetkih važnih utakmica domaćih klubova. Tada mnogi stavljaju navijačke šalove, odlaze u kafiće i sjedaju pred velike ekrane - da gledaju i da budu viđeni. Iskreno, bolje sam se osjećao prije kada su me doživljavali kao bolesnika, pacijenta, nego danas kada se salonski razgovori vode o nogometu umjesto o politici ili književnosti. Krug ljudi s kojima razgovaram o nogometu nije se povećao, jer zanimaju me samo sadržajni razgovori.

 Jeste li se učlanili u projekt 'Naš Hajduk' i što uopće mislite o načinu na koji navijači 'bijelih' namjeravaju na neki način preuzeti vlast u klubu?

 - Nisam se učlanio u 'Naš Hajduk', jer mi je životna filozofija biti nečlan! Tako nisam član nijednog književničkog društva, nijedne stranke, a nedavno sam istupio i iz sindikata. Međutim, mislim da je projekt važan, da svjedoči o privrženosti navijača klubu, da sve one koji rade i koji će raditi u Hajduku poziva na ozbiljnost. 

 Je li hrvatski derbi, onaj jedan jedini, valjan razlog da se dva puta godišnje Hrvatska podijeli na sjever i jug? I što je uopće ta podjela? Tko je povukao crtu?

 - Tu crtu povlače i, nažalost, povremeno podebljavaju oni koji dizajniraju život ove zemlje. To su razne interesne skupine - od političara do novopečenih kapitalista, nerijetko i medija. Ne dijeli derbi zemlju na sjever i jug, nego derbi tu podjelu čini vidljivom. Kada je nogometna politika u pitanju, shvaćam da je projekt Dinamo veliki klub dobar i logičan projekt. No, ne shvaćam da se paralelno događa i destruiranje velikog kluba Hajduka. Ako želimo dobro našem nogometu, moramo imati više dobrih klubova. Inače nam svi projekti padaju u vodu.

 Za vrijeme boravka u Francuskoj postali ste navijač i Olympiquea iz Marseillea. U Zagrebu za Hajduk, a u Parizu za Marseille. Postoji navijački transparent, a odnedavno i pjesma TBF-a, uvijek kontra.

 - Ma nisam ja kontra, ja sam ponajprije za. Pa sam tako bio i za Marseille, grad na moru, mediteranski grad, drugi grad po veličini u državi, grad u kojemu je nogomet važniji o svega. K tome, u Olympiqueu su igrali Slišković i Bokšić, Ivić je tamo bio trener, Skoblar je ikona kluba kojoj se i danas klanjaju. Marseille je za mene bio veliki Split, a Olympique francuski Hajduk. S takvom navijačkom pričom počeo sam se u Parizu osjećati kao doma, kao u Zagrebu. Htio bih još kazati da sam napisao i pjesmu o Marseillu, i to dok ga još nisam vidio. Opisao sam ga kao Split od milijun stanovnika. Kasnije su mi neki Francuzi govorili da sam baš uspio uhvatiti ono nešto tipično južnjačko, neukrotivo marsejsko.

 Vaša 'nogometna poezija' pravi je raritet u svijetu pjesništva, je li bilo čuđenja kada ste se, kao nagrađivani pjesnik, počeli baviti – nogometom?

 - Nogometna je poezija također vezana uz pariško razdoblje. Tada sam napisao ciklus od desetak pjesama naslova 'U bilom dresu'. U stihovima su se, kako već rekoh, spajali Split i Marseille, Hajduk i Olympique. Pokušao sam opisati tu radost koju nam podaruje samo nogomet, riječima predočiti čarolije Blaža Sliškovića, Laurenta Blanca ili Fabiena Bartheza, portretirati idealnog navijača s istočnog sjedenja. Na početku su kolege pjesnici poetizaciju nogometa doživljavali kao hir. No, uvijek sam govorio da je to jednako formativni dio našeg iskustva kao rock glazba, art-film ili revolucionarne parole (koje se već osamdesetih uobičajilo mistificirati u stihovima). Kasnije su mi govorili da su mi te pjesme baš zgodne i da sam se dobro sjetio otvoriti novi tematski prostor. No, ja nisam htio biti prvi, ja sam to jednostavno morao napisati.

 Vaša pjesma posvećena Baki Sliškoviću za hajdukovce bi sigurno bila antologijska samo kada bi za nju znali (evo, sada će saznati). Ima li šanse da u stihove pretočite lik i djelo, recimo, Milana Rapaića? Ili Krasimira Balakova? Možda Josipa Šimunića? Da, Šimunić se čini idealan!

 - Blaž Slišković je sukus svega što u nogometu volim. Umjetnik, čarobnjak, nepredvidiv na terenu i izvan njega, s ljudskim vrlinama i slabostima. Navijač sam kojemu jedan sliškovićevski potez vrijedi više nego pobjeda ili naslov prvaka bez takvog poteza. Ne znam hoću li i o kome napisati pjesmu. Miki je sigurno idealan lik - izvrstan igrač, razbarušen, neukrotiv. Još se sjećam kako propušta utakmicu zbog toga što si je avionskom kartom ozlijedio oko ili pak kako  sav željan igre ulazi potkraj utakmice, nakon 20 sekundi zabija gol i trči treneru pokazujući da ga izvadi van jer on je, eto, obavio posao. Ne znam, kažem. U tome i jest ljepota poezije - nadahnuće je trenutačno, a ono nosi i svoje likove. Šimunić? Ne. To je prebanalna i svakodnevna tema. Dobar kandidat za literarizaciju bio bi recimo Mišo Krstičević. Moji će se vršnjaci sjetiti njegovih topovskih udaraca i njegove odlučnosti na terenu.

 Da pišete o Dinamu vjerojatno bi se Zdravko Mamić ponudio da Vam kupi stan, ili barem kakvu garsonjeru.

 - Ali ne pišem o Dinamu. U zagrebačkoj Dubravi živim i uživam u razgovorima s kvartovskim hajdukovcima - Svecem, Ribom, Anđelkom, Slavekom, Zvonkom... Ali i s dinamovcima. Hajdukovac u Dalmaciji ima mnogo prednosti u odnosu na hajdukovca koji živi drugdje. Međutim, ja u Zagrebu, štoviše u Dubravi, imam privilegij svakodnevno se verbalno nadmetati s dinamovcima. Smisao navijanja dobrim se dijelom realizira u toj igrivoj, ponekad žučnoj, ponekad ugodnoj, komunikaciji s navijačima najvećeg rivala. Nema ništa slađe nego sugovornika stjerati u slijepu ulicu, ostaviti ga bez teksta bez obzira jesu li činjenice na tvojoj ili njegovoj strani.

 Što vam studenti kažu? Imaju li hajdukovci popusta na ispitima?

 - Ponajprije, pretežu studentice i nogomet ih baš ne zanima odviše. A i kada doznam da je netko hajdukovac često znam kazati da je velika čast i odgovornost biti navijač Hajduka, da od davnina istinski navijač Hajduka čita poeziju, ide u teatar pa onda na utakmicu, te da tako pravi navijač i danas mora ulagati u svoje obrazovanje.

 Za kraj, ne bi bilo loše i pjesnika vidjeti u novom Nadzornom odboru Hajduka. Ili fotelje ipak nisu za pjesnike?

 - Ne, ne, fotelje nisu za pjesnike. Uostalom, i Platon ih je izbacio iz svoje države. K tome, ne želim biti povlašteni nego samo navijač.



vinkovukovic @ 18:00 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
Arhiva
« » svi 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Index.hr
Nema zapisa.